U poslednje vreme, a tome ima nešto manje od dve godine, ostajem zbunjena pred belinom papira. Ivice se razlivaju, nestaju izvan vidokruga, a prazan prostor koji čeka igra neku nevidljivu igru. Jeste, tu se ne dešava ništa, a oči koje ne razumeju ništavilo trude se da nađu bar nagoveštaj nečega. I onda počinje ta zbunjenost, jer se površina menja, dobija treću dimenziju i nepostojeće nešto ključa, izvire, dobija masu. Šta mi drugo preostaje, nego da olovkom obuzdam tu jezu. Milujem linije, one su dobre, one su stvarne.